Digitalna fotografija je svojom pojavom donijela veliku revoluciju u svijet fotografije. Zamisli da ti netko kaže da imaš električni auto s neograničenim dometom. Zvuči odlično, zar ne? Takav je vjerojatno bio osjećaj fotografa kada su s 30-ak fotki po filmu „prešli“ na digitalni format i poveću količinu fotografija koje su mogli napraviti na samo jednoj memorijskoj kartici. Prava revolucija!
I dok mi danas neograničeno „klikanje“ uzimamo zdravo za gotovo, još uvijek postoji dio tog procesa koji se smatra naslijeđem film fotografije. Ono što je nekad bila tamna komora i razvijanje fotografija, danas se naziva obrada i zahtjeva sličan proces ukoliko promatramo rezultat završnog proizvoda.
Da bi shvatili proces nastanka završne fotografije, moram spomenuti neke osnovne pojmove koje ću usput objašnjavati. Prilikom fotografiranja digitalne fotografije, senzor „hvata“ svjetlo koje je u tom trenutku dostupno kroz objektiv i zapisuje sve što u tom trenutku vidi. Takva fotografija naziva se RAW fotografija (u prijevodu sirova). Baš zbog toga jer zahtjeva proces obrade. Krajnjem korisniku ona prije svega u pravilu izgleda odbojno i blijedo, jednom riječju – loše.
Nakon procesa stvaranja fotografije kamerom/fotoaparatom/mobitelom, učitavanjem RAW fotografija u specijalizirani program za obradu kreće proces izrade završne fotografije. U tom procesu fotograf bira parametre kao što su ekspozicija (osvjetljenje), tonovi sjena i naglašenih tonova, saturaciju i zasićenost boja, balans bijele boje itd… Ovo je samo nekoliko osnovnih parametara kojima možemo definirati osnovni izgled fotografije.
Cjelokupni proces traje od svega par minuta do čak i sati ukoliko se radi o kompleksnoj fotografiji koja zahtjeva dulji proces obrade, npr. HDR ili panorama u kojoj spajamo više fotografija u jednu veliku.
Važno je razlikovati proces obrade fotografija i fotomanipulacije, a o toj temi ću više pisati nekom drugom prilikom.
