Sastavni dio našeg posla je komunikacija s klijentima. Pod komunikaciju svrstavam gotovo sve: od prvog kontakta i sakupljanja inputa, do sastavljanja ponude i potpisivanja ugovora, te slanja računa.
Ono što me već duže vrijeme fascinira je da uglavnom na prvu mogu prepoznati s kojim klijentima ću dogovoriti posao, a koji su tu da me (pardon na izrazu) – zaj….aju. Zašto? Kako? Pa klijent kojeg zanimaju moje usluge u pravilu će poslati smisleni upit s detaljnim informacijama što mu treba i u pravilu taj proces bude popraćen konkretnim pitanjima iz sfere što klijent može od mene očekivati i što će dobiti. I to apsolutno prihvaćam. Dapače, uvijek se potrudim biti što jasniji i što jasnije definirati vrijednost za novac koju klijent od mene može očekivati.
𝘈𝘓𝘐!
Kako to obični biva, uvijek se nađu klijenti koji šalju upit isključivo s ciljem dobivanja informacije o cijeni. I to bi bilo u redu da ja na taj upit ne potrošim apsurdno veliku količinu vremena pokušavajući izvući informacije iz klijenta da bi uopće mogao definirati što klijent treba. Nemojte me krivo shvatiti, svi učimo u procesu, pogotovo kad neku uslugu dogovaramo prvi put, a s time nemam problema. Ono s čime imam problem su klijenti koji se odbijaju informirati, očekuju sve na pladnju, a k tome im je i sve preskupo.
Čak i kad su cijene za neku uslugu jasno istaknute, svejedno dobivam upite za cijenu te usluge. To mogu pripisati isključivo lijenosti.
Š𝘵𝘰 𝘮𝘪𝘴𝘭𝘪𝘵𝘦 𝘰 𝘱𝘳𝘢𝘬𝘴𝘪 𝘯𝘢𝘱𝘭𝘢𝘵𝘦 𝘬𝘰𝘯𝘻𝘶𝘭𝘵𝘢𝘤𝘪𝘫𝘦 𝘪 𝘶𝘷𝘰𝘥𝘢 𝘶 𝘱𝘳𝘰𝘫𝘦𝘬𝘵?
